Zaposlenici JGL-a
Temelj su rasta i razvoja JGL-a zaposlenici – njihova znanja i kompetencije, lojalnost, kreativnost,
inovativnost i bliskost s kupcima ključne su prednosti naše kompanije kojim konkuriramo na tržištu.
Prema najnovijim podacima u Hrvatskoj je broj zaposlenih 261 od toga 76 % žena i 24% muškaraca.
Prosječna dob je 38 godina, a visoku stručnu spremu ima 49% zaposlenih.
Zaposlenici JGL-a često su vrlo osobiti pojedinci. Teško bi bilo sve ih nabrojati i opisati po čemu
su posebni pa ovdje izdvajamo troje od njih. Svatko od njih na neki način simbolizira duh JGL-a,
duh koji nije vezan za dob, spol, struku ili odjel kojem pripadaju.
Pohod na vrh Dinare jedan joj je od najdražih!
Gordana Špoljarić, jedna je od djelatnica JGL-a s najduljim stručnim i životnim stažem. Kao specijalista kontrole kvalitete imala je priliku učestvovati u nastanku i opremanju prvog kontrolno-analitičkog laboratorija koji je vremenom prerastao u samostalni odjel. Mnogi mlađi kolege koji su danas uspješni voditelji pojedinih odjela u JGL, sjećaju se „dokice" , kao svoje učiteljice i mentorice, a ona ih još uvijek iznenađuje svojom preciznošću i analitičnim razmišljanjem. No, ono što više nikoga ne iznenađuje jest njena velika ljubav prema planinama, pjesmi i prirodi. Već 30-tak godina aktivna planinarka i skijašica, s ponosom priča o gordosti planinskih vrhunaca, dolinama koje se pitomo prostiru ispod njih, o raskošnom biljnom svijetu, zaklonjenom u najudaljenijim škrapama i prijateljstvima koja se rađaju u toj ljepoti. Među 200-tinjak planinarskih izazova i mnogo više stotina fotografija, kao najdraže izdvaja uspinjanje na Triglav, na najviši vrh Atlasa u Maroku, putovanje fjordovima u Norveškoj i osvajanje glečera, promatranje sunca i beskraja sjevernog ledenog mora s Nordcapa, najsjevernije točke Europe. Nedavno, dok je s Dinare, krova Hrvatske, s divljenjem gledala ponosni Velebit i more iza njegovih leđa, usamljenu Prominu i Kninsko polje, kroz misli su joj prolazili mnogi stihovi i pjesme koje rado i čita, pjeva i šalje svojim prijateljima.
Evo jedne od njih:
Kad već postoji planina treba se penjati
Strpljivo i dugo do samoga vrha
Kad već postoji planina treba je upoznati
Srcem i uhom ko materinsku riječ
Kad već postoji planina treba je osvojiti
Polako i mudro kao jedinu ljubav
Kad već postoji planina treba je zavoljeti
Predano i nježno kao dijete rođeno
Zato i postoji planina
Da bismo otkrili pute neprohodne
I vratili ljepotu daljinama.
(Iz zbirke TRUDNO KAO DAŽD,Zgb, 1976.)
Gordana__Spoljari.jpg
Njegov san je Himalaja!
U timu gorske službe spašavanja ne može biti netko u koga svi članovi tima nemaju bezrezervno povjerenje. Zbog opasnosti u kojoj se mogu naći, zbog hrabrog suočavanja s najtežim uvjetima, bilo da vise na žici ispod helikoptera ili se spuštaju u uske procjepe između dviju klisura...koncentracija, snaga i maksimalno kontrolirana akcija - tako bismo saželi ono što znamo o tim hrabrim ljudima.
Mišo je jedan od njih. On i njegov belgijski ovčar, Dea, položili su sve ispite hrabrosti i snalažljivosti kojima su postali članovi jednog takvog tima. Slušajući ga kako govori o akcijama u kojima je sudjelovao, bilo da se radi o potragama za izgubljenim ljudima ili pronalaženju mrtve osobe, stječe se dojam da je sve to lako. Možda zato što je dobro istreniran ili zato što u sebi ima nešto ludosti koja resi hrabre, ali slušajući ga morate se diviti.
Član Riječkog alpinističkog kluba koji u svojim nogama ima Alpe, Veliku i Malu Moistrovku, Sjevernu triglavsku stijenu i Paklenicu, koji je pobijedio nekoliko vrhova iznad 5 i 6 tisuća metara na Andama među kojima je, kaže, doživio i najljepši: peruanski Alpamayo, svakodnevno „vježba" svoju kondiciju radeći u skladištu JGL-a. Njegov glas često je glasan i oni koji ne znaju ga dobro, možda bi se i prestrašili.
Ima onih koji vjeruju da o čovjeku čiji je san Himalaja ipak mnogo više govore njegovi osvojeni vrhovi i nadaju se da će imati priliku s njime podijeliti i radost ostvarenja njegova sna.
Mio_Peci.jpg
Njezin je svijet u pastelnim bojama!
Ono što svijetu je skriveno, vještom promatraču za oko će zapeti. Tako je i sa Željkom Kružić u čijem je oku mnoštvo pastelnih tonova koji u neke mirne, meditativne sate prelaze na platno. U slikama mora, kala, mrtve prirode, pejzaža i aktova otkriva ona svoje viđenje svijeta, svoju blagost i temperament. Iako farmaceut, predan svome poslu već dugi niz godina, bilo radeći u kontroli kvalitete ili u proizvodnji, bilo razvijajući nove formulacije ili projektni pristup, rado će se poigrati kistovima.
Koliko u farmaciji, toliko i u slikarstvu, pravi učinak i prava boja postižu se mirnom rukom, odmjerenom dozom, zaustavljanjem trenutka.
Sudionica likovnih kolonija, skupnih i samostalnih izložbi, humanitarnih aukcija te članica likovnih sekcija i društava, svoju veliku ljubav prema likovnom izričaju, kao i prema umjetnosti uopće, njeguje promovirajući humanistički pristup toliko važan i u svakodnevnom životu jednog farmaceuta.
U brzini svakodnevice ponekad nam se čini da boje su izbljedjele, da emocije su nestale, da brojke sve su preuzele.
Jedan pogled na pastelna platna dovoljan je da životu vrati boje, da nas uvijek iznova podsjeti koliko smo posebni: jaki ili slabi, neosvojivo čvrsti ili dječje ranjivi. Svakome jedna nijansa s palete pripada - sve zajedno, baš kao na Željkinim slikama, čine paletu JGL-a.
eljka_Krui.jpg